Na redu je peta epizoda serijala Nemirne Nezaposlene duse. Za one koji ne znaju, u pitanju je jedan flashback iz perioda prije 2-3 mjeseca. Baziran na istinitim desavanjima. Imena namjerno promjenjena, ne radi sigurnosti, vec radi njihove sramote. Dijalozi istiniti. U pocetku „serija“ je krenula humoristicnim prikazom, medjutim kako radnja ide dalje, ozbiljnost ce biti u sto vecem dijelu.
U slucaju da ste novi i da tek sad citate post, prije njega procitajte prethodna dva, kako biste lakse povezali radnju. Ugodno citanje!
U prethodni epizodama:
Ja ne znam gdje sam, ni sta da radim – fijuuu
Izabela ne moze da me primi kod sebe – fijuuu
Don Raul me izbacuje iz svoj dijela Casa Grande – fijuuu
Uvodna spica
Nakon sto se izderao na mene, bez ikakvog razloga, nije mi preostalo nista drugo nego da pokupim stvari i krenem prema izlazu iz kancelarije. Ostale kolege, medju kojima i Ana su me cudno gledali, pitajuci se sta je bilo. Nakon sto sam se pozdravio sa njima, izasao sam pred sekretaricu. Vidjevsi da sam problijedio u licu i nakon sto me saslusala sta se desilo, pozvala me je da sjednem do nje, te kontaktirala Izabelino osoblje, da vide sta ce i kako ce sa mnom. Ta zena, koja se nicim nije zaduzila, mi je najvise pomogla u svim ovim danima koje sam proveo u Casa Grande. U roku od 5 minuta, Izabelina zamjenica Veronika dolazi do mene i uvodi me u Izabelin dio Casa Grande.
Veronika: Udji slobodno, Izabela nije danas ovdje, ali kontaktirala sam je i slozila se da budes ovdje dok ne vidimo sta cemo i kako cemo.
Ja: Hvala i tebi i Izabeli sto me primiste ovdje.
Sjedoh za prazan stol, uzeh neko stivo da citam, cekajuci pauzu, da odem sa Anom i ostatkom ekipe na kafu, da se „izjadam“.
Poslije pauze dolazim kod Veronike:
Ja: Veronika, jel ja mogu otici sad, s obzirom da sam u nekom nedefinisanom polozaju. Mislio sam da odem do Marije, da mi ona pokaze pravac i put mog daljeg djelovanja.
Veronika: Naravno, idi, idi slobodno, rijesi to. Ja ne znam i ne mogu biti pametna sta je bilo, ali u svakom slucaju idi da rijesis to.
Sat vremena poslije:
Ja: Marija, milosti puna, ti me posla u medvjedju jazbinu. Ti me posla na konkurs gdje su me ljudi docekali i nahvalili, zatim i primili, da bi danas bio, blago receno, izbacen.
Marija: Sine moj, ne mogu da vjerujem. Don Raul je fin gospodin, jako je lijepo raditi sa njim. I dona Lorena, svi su to fini ljudi...
Ja: Ne zalim se ja ni na Lorenu, niti na bilo koga drugog, osim don Raula. Jel Don Raul znao da ja dolazim, jel znao da je bio konkurs? Morao je znati, jer da nije, reagovao bi, kao i svaki normalni covjek, na pocetku, i na fin nacin ili pomogao da me smjeste, ili rekao kako nije u mogucnosti da uradi nista.
Marija: Popricacu sutra sa Lorenom, i sa Don Raulom. Ipak mi radimo zajedno, imamo na hiljade zajednickih pravaca, ovo je prvi put da se nesto ovako desilo.
Ja: Marija, da li mi vjerujes?
Marija: Da, naravno.
Ja: Marija, ja sumnjam da je ovo zbog toga sto ja i Don Raul nismo iste vjere, ja kao edukovan, znam jezik, komunikativan, sposoban za rad. Ali sam ocigledno crna ovca bio u firmi.
Marija: Ne razmisljaj o tome.
Ja: Nikad i nisam. Ne bojim se ja svog nacionalizma, jer ga ja nemam. Bojim se tudjeg. A pogotovo kad ti je nacionalizam sef, i kad nemas druge nego spustit glavu i slusat kako ti se kaze.
Marija: Ne zabrinjavaj glavu tim mislima, sine. Ti fino dodji sesti dan na posao, a mi cemo to rijesiti dotad. Idi s Bogom, dijete.
Ja: Hvala Marija.
Nastavak u narednom postu ...
No comments:
Post a Comment