You Drive Me Crazy

Davne 2000. godine ja napunih 18. godina. I moji roditelji mi rekose: "Ili ces polagati vozacki, ili ides 2 mjeseca u SAD. Odluci". Bez imalo razmisljanja, kao pravo musko, ja se odlucih ... za 2 mjeseca u SAD-u. Jedinstvena prilika, imam sve, smjestaj, hranu, ljude, plus posjeta nekoliko vecih gradova Amerike, zasto to propustiti.

Ovaj post nije namjenjen o opisivanju SAD-a, vec se sad prebacujemo jednu godinu kasnije, kada sam, opet u to ljetno vrijeme odlucio da polozim vozacki. Kazu da sam bio jako dobar, jer sam na testove izasao poslije 3 dana, a nepunih 14 dana obuke je proslo prije nego sam sjeo da polazem ... i polozio iz prve.

Iako sam se kurcio pred svojima kako sam dobar vozac, i kako sam polozio sve od sale, stvarnost je drugacija. Cinjenica je da sam do tad vozio auto, koji je bio namjenski napravljen za polaganja, sa instruktorom, i to da se auto na kojem sam polagao, veoma razlikovao od onog kojeg mi imamo.

Uglavnom prva dva mjeseca morao sam voziti sa starim, i koliko god mi je bilo mrsko sto ne mogu maknuti bez njegove dozvole, toliko mi je danas drago. Uvijek mi je govorio: "Mali, ne sumnjam ja da ti neces fino voziti, sumnjam u one koji ce voziti pored tebe ... i prema tebi ... i ne daj Boze ako se nesto desi, tebe ce okriviti jer si ti tek polozio..."

Volim brzine, adrenalin, ali negdje mi je u glavi da brz auto ne mozes kontrolisati. Nije mi jasno danas kad gledam ko sve vozi i sta rade, jesu li ti ljudi normalni.

Ja svaki put, dakle, trebam bacati grah, da bi vidio da ce neko skrenuti, jos u vecoj brzini. nema zmigavca, to se samo bibice, to neki mali ljudi u ogrmonim autima, koji i ne vide dalje od sofersajbe, i sad ko oni neki iskusni vozaci. Najgore mi je kad neko treba da skrene, pa samo skrene, bez ikakvog upozorenja...

Jel u nasoj drzavi, danas, moze voziti bilo ko? Jesu li pare probile i do toga da ce se auto i vozacki dati nekom nedoraslom (u glavi) klincu koji ce povesti svoje prijatelje i ubiti ih iste veceri? Zadnja 2-3 mjeseca ja samo slusam vijesti o udesima, sudarima, nesrecama, poginulo dvoje, troje, svi... Jel bas treba neko poginuti da bi se doslo iz guzice u glavu?

Ima jedna krivina koja je postala moja uobicajena ruta, tolika je krivina da ja smanjim sa 80-90 na 35-40km/h, da bi mogao fino prici. A jedan moj komsija, ni manje ni vise, vec sa 120km/h i naravno, ne da je prosao, vec je napravio fin podsjetnik za ostale. Naravno rezultat je bio da njemu nije nista bilo, ali je zato djevojka poginula, a ostali zavrsili sa polomljenim rukama i nogama. I neki dan prodje, pozdravi i naravno ... nagazi na gas ...

Dakle, da ne pametujem, pazite kako vozite, a posebno pocetnici ... Ne kurazite se, vjeruj te mi, ako prestignete nekog, vece su sanse da ce taj kojeg ste prestigli biti iza vas nakon 100 km.

Pamet u glavu!