Tu sam ...

Nema me duuugo vremena...znam...nije do mene. Kompjuter opet u strajku. Taman kad sam se ponadao da ce me slusati, a on opet odbi da suradjuje. A sve sam mu obezbjedio: radni stol, pogled kroz prozor, cak i onaj naponski produzni kabal, da mi ne daj Boze ne crkne prilikom grmljavine. ... I taman kad sam mislio da nece, kad on hop, ugasi se ... i evo ne radi vec nekoliko dana. Ja nikako da nadjem vremena da zovnem majstora. Ustvari nije majstor, koliko prijatelj koji se razumije, al eto nekakvi mi razlozi ne dadose da ga zovnem. Da dodje hecim i pogleda ovo moje cudo. Moj prozor u svijet.

Zvanicno sam dobio od Munevere pismo da sam primljen, po broju bodova, intervjuu, stazu na birou, sve sve su uzeli u obzir. Kaze da mi cestita. Samo se, kaze strpi 15-tak dana, da vidimo hoce li se drugi ljudi zaliti. Te haj sta cu, cekam cekam, i eto danasnji dan, petak bijase posljednji, 15-ti. No, ja cu se ipak jos strpiti do ponedjeljka, pa zovnut Muneveru, da vidim jel se ko zalio, i sta slijedi dalje.

No, primjetio sam da sam postao duhovit u zadnje vrijeme. Ljudi mi se smiju ... hahaha, ne smiju u lice, vec mojim dozivljajima ... zabavlja ih kad im ispricam onu pricu sa telefonskim pozivima i objasnjavanjima o konkursu u martu, intervjuu u maju, rezultatima u ... al nema veze, bolje da se ljudi smiju, jer se sa njima smijem i ja. I bude mi lakse.

Joj kad pocnem raditi, i kad se o jadu zabavim...no kako sebe, tako i druge...

Ma samo da je poceti...

Inace sam sad ovo vrijeme u Mostaru. U Sarajevo am evo stigao, maxuz na iftare. Danas kod bivse gazdarice, sutra kod Zelene, prekosutra sa rajom, iza-ko-sutra ko zna, ko me sretne ;)

Sta cu kad sam poguzija ...