E da vidimo i ovo čudo, obično kažem kada krenem nešto novo da radim... No pisanje mi nije strano. Još u osnovnoj školi (u 8.razredu) dobio sam (jedinu 5-icu) iz Bosanskog jezika, gdje sam napisao vruću priču o mom susretu sa jednom Talijankom. Tema je bila "Sreli smo se ..." i mi kao dodamo dalje... a ja lijepo dodam "... u Rimu" ... Šta da vam kažem, profesorica je očito voljela ta ljubavna sranja, jer sam jedini dobio čistu peticu, bez ikakvih grešaka. A ja sam ustvari opisao svoju fatačinu sa jednom talijankom iz kampa na otoku Elba, te davne 1996-te godine, opisao kroz jedan romantični prikaz mlade Giogie, bljedopute talijanke, koja je bila kao izgubljena, i sebe, Balkanca, koji je bio tu da joj pokaze pravi put (okrutni smijeh). Helem, valjda vam dokazah da znam pisati. Čitam blogove raje, pa mi čudno, sjedim sa njima, ispijamo kafe, izlazimo, putujemo, a opet kad ih čitam ovako, preko neta, ko da nisu oni. Mislim, ono, prepoznajem ja sve što lažu: "E jest, ovako bi ona rekla ,e jest ovo je baš on...", ali opet ima taj dio koji vidim ovdje, ali ne i uzivo... kad pate, kad su tužni, kad su u šemi...
Anyway, dok mi ne dodje inspiracija za novi post, ja vas pozdravljam.
No comments:
Post a Comment