Evo da i ja privedem kraju ovu trakavicu (tj. ovaj dio flashbacka trakavice) kako bi i ovo sjecanje bilo iza mene.
Pitaju me ljudi zasto nisam napisao stvarna imena i koja je organizacija u pitanju (oni koji znaju sve sta se desavalo). Razmisljao sam o tome, ali eto ne bih da se spustam toliko nisko pa ih prozivam na ovaj nacin (ionako ne vidim nikakve koristi od toga). To sto cu reci kako se zove jedan od vodecih ljudi koji me je izbacio iz organizacije, nista ne pomaze. Od svih ljudi, jedinu ljudskost pokazala je sekretarica, na cemu cu joj uvijek biti zahvalan.
Helem nejse, ovim postom zavrsavam flashback-dio sapunice, kako bi se mogao posvetiti buducim desavanjima J
Dosad ste mogli procitati da sam preko konkursa dobio posao, da sam primljen na osnovu intervjua koji sam vodio sa nekoliko ljudi iz te organizacije, da sam imao burnih 5 dana, odnosno nedefinisanih, da bi peti dan zavrsio se sa „tjeranjem“ mene iz kancelarije.
Ukoliko ste se tek ukljucili, predlazem da procitate pocetak price (Crazy Almas sin Trabajo), kako biste bili u toku.
Dakle, dodje i taj SESTI dan, ja se pojavih na poslu, i umjesto na „lijevo“ gdje sam u prethodnih 5 dana skretao u kancelariju, ja skrenuh desno, u drugi dio Casa Grande. Sjedoh za stol, pozdravih se sa „novim“ kolegama, neka neobavezujuca prica. Cekao sam dona Izabelu da dodje, kako bi se konacno rijesio moj status, da konacno saznam gdje trebam da sjedim u Casa Grande, te da mogu „serbes“ poceti sa svojim poslom. U medjuvremenu, pocelo je smjenjivanje ljudi po kancelariji, da vide ovo „cudo“ (posto se prica o mom izbacaju brzo sirila), tako da sam bio izlozen stalnim pitanjima i propitivanjima, a ja (sa dobrim zivcima) ponavljah, stalno gledajuci na sat i u vrata kancelarije dona Izabele, koje jos nije bilo. Don Raul se nije javljao, nisam ni ocekivao da ce doci da se nesto izvinjava (znam da ja na njegovom mjestu bih), pa sam osjecao nekakvu tremu ovako cekajuci.
Smijesno, to je samo posao, mogu otici kad god hocu, a ja tamo sjedim i cekam da mi rijese sudbinu. „Ma smjestice me negdje, a sa don Raulom se necu ni susretati, nije ni bitno.“
Smijesna je cinjenica, da sam poznavao vodeceg covjeka, cak iznad don Raula, i danas se nekad upitam zasto nisam odmah otisao kod njega. Al, ja cu uvijek biti budala koji nece da stvara probleme, na ustrb sebe i svog rada.
Helem nejse, dodje Izabela. Mislio sam da ce me odmah pozvati u kancelariju, medjutim prosao je sat vremena. Ja odlucih da preuzmem stvari u svoje ruke i pokucam na njena vrata.
Ja: Dona Izabela, molicu Vas 5 minuta vaseg vremena.
Izabela: Udji. ... cuj, ja tebe ne mogu primiti ovdje, vec sam ti rekla da cekamo jednog covjeka da dodje, a imam dovoljno ljudi ovdje, da te nemam gdje smjestiti.
Ja: Dona Izabela, jel vi znate da je bio konkurs?
Izabela: Znam.
Ja: Jel znate da sam primljen na osnovu konkursa, da nikog u ovoj firmi ja nemam ko bi mogao urgirati za mene.
Izabela: Da, cula sam …
Ja: Jeste li vi svjesni da ja nisam usetao u ovu firmu i sjeo za neki stol zahtijevajuci posao?
Izabela: Znam, ali …
Ja: Jel vi znate da se Don Raul, covjek od koga sam se najmanje nadao, ponio jaaako NEPROFESIONALNO prema meni, izbacivsi me otamo.
Izabela: Znam, cula sam sta je bilo, ja tu stvarno ne mogu nista.
Ja: Dona Izabela, jel vi meni mozete reci sljedece: G0sp0dine, radices u Casa Grande, narednih mjesec dana neces imati stola, kompjuter, email, ali ces biti u tom i tom dijelu Casa Grande, medjutim dok se nadje odgovarajuce mjesto, sjedices za obicnim stolom ?? Jel mozete mi ovo reci? Ja sam spreman cak i za neki kompromis??
Sutnja, koja je trajala mozda 2-3 sekunde, meni je rekla puno toga …
Izabela: Ne mogu …
Ja: Ja vas, dona, ponovo pitam, jeste li vi svjesni da sam ja ovdje dosao preko konkursa, da imam visoko obrazovanje, da su me ispitivali razna pitanja vezana za ovu organizaciju, i a koja mi nisu nasli nespremnog?
Izabela: Mozemo pogledati nesto da vas smjestimo u tehnickom dijelu kuce, ali i tu cete morati sacekati, jer neki ljudi nisu tu…
Gotovo je, izgubio sam svaku nadu da cu moci naci odgovarajuci posao.
Sljedece sto sam rekao, nisam mogao vjerovati da je izlazilo iz mojih usta:
Ja: Dona Izabela, meni nije preostalo nista drugo nego da vam se zahvalim sto ste odvojili ovo malo vremena da popricamo, da vam se zahvalim sto ste dopustili da ja, izbjeglica iz onog dijela Casa Grande dodjem ovdje. I da vam se zahvalim sto sam radio, jAAAko kratko, ali dovoljno da upoznam uslove rada…
Ona me je gledala, bez rijeci. Pruzio sam joj ruku, on je cutke prihvatila. Jednostavno taj stisak je prenosio sva moja osjecanja. Nisam vise mogao ni pricati. Okrenuo sam se i izasao. Dosao do stola, pokupio rusak, zahvalio se ostatku kolega u kancelariji na ljubaznosti, i krenuo da izadjem, ostavljajuci njih izbezumljenih faca i nevjerice da se desilo upravo sto se desilo.
Pozdravih se sa sekretaricom, bilo joj je iskreno zao, vidio sam, JBG nisam mogao uticati na drugaciji razvoj. Ocito sam bio visak, nazalost, bez ikakvog razloga, predmet okrutne sale i Marije, i Raula, i ostalih …
Krenuo sam prema liftu, docekala me je jedna od zena koja je bila na intervjuu. Ni ona nije mogla vjerovati sta se desilo: “Ne znaju oni sta su izgubili” … “Ma dajte gospodjo vise, da vrijedim toliko koliko svi pricaju, ja bih sada sjedio za stolom i tipkao za kompjuterom” – ali nisam ovo rekao, nije ona kriva … Pozdravih se i sa njom, te udjoh u lift. Gledam se u ono ogledalo, pa se odvalih smijati. Kako se smijem, tako se i tresem. Lagana groznica. Treba liftu da dodje do prizemlju, ipak ima spratova. Hodam kroz taj velicanstveni poslovni centar i razmisljam kako sam oduvijek mastao da radim u nekom takvom centru, uredi na vrhu, trzni centri u prizemlju … kako masta moze postati san, san stvarnost, a stvarnost nocna mora …OK, mali, opet si nezaposlen, opet u potragu za poslom, konkursi, vadi dokumente, trazi ovo, ono, …
Izlazeci iz bussines centra, zazvoni mi mobitel:
Drug: Gdje si sta ima?
Ja: Evo odoh kuci!
Drug: Jesi gledao internet, tu i tu stranicu za posao?
Ja: Nisam, sto?
Drug: Prvi si na spisku za taj posao. Sjecas se kad si aplicirao, i bio na intervjuu i testovima? Prvi si na spisku.
Ja: Molim???
Drug: Ti si po broju bodova, prosjeka ocjene, duzine staza na birou, ocjene na intervjuu, prvi si, evo bas gledam …
Ja: Molim???
Drug: Sta je? Ne vjerujes?
Ja: Povjerenje u ljude mi nesto nije jaca strana u zadnje vrijeme!!! Koji b’jese posao? Kod koga?
Drug: Kod HANKE!!!
Kraj flashbacka i ujedno epizode!
Nakon sto sam izasao iz centra, zovnnuo sam Mariju, koja nije mogla vjerovati sta se desavalo, rekla je da ce popricati sa njima. I da ce me odmah zovnuti. Vise se nismo culi.
Dva mjeseca kasnije, zovu me iz Casa Grande. Bijase Lorena, kaze da je pricala sa don Raulom i da se slozio da se otvori radno mjesto za mene, pa da se vratim. Zahvalih se i rekoh da sam dobio drugi posao (sto nije bila istina), kako nisam ocekavao da ce mi se iko vise javiti otamo, i da sam jednostavno ih prekrizio. Lorena mi cestita na novom poslu, zazeli sve sretno i tu je bio kraj.
Casa Grande – organizacija koja nas vodi u obecanu buducnost
Marija – organizacija koja me je “placala” za rad u Casa Grande
Hanka – buduci posao (ako Bog da)
Ostali likovi i radnje su istiniti, osim imena naravno …
No comments:
Post a Comment