Ovih dana me drzi nesanica. Insomnia. Kako mi zivot trenutno nije sredjen (u smislu da imam neki raspored) mislim da je to utjecalo na moje spavanje. Jednom sam vec patio od nesanice, prije nekoliko mjeseci, sjecam se dobro jednog slucaja kad sam ostao budan do 9 sati ujutro, sto lezeci u krevetu, sto pred TV-om, sto pred kompjuterom. Ne sjecam se kako sam je ono izlijecio ... aaaa da, poceo raditi u Casa Grande, hehehe ...
Uglavnom, danasnja nesanica me dovela pred kompjuter i otidjoh na ove lokalne forume da vidim sta raja pisu. I naidem na post jednom momka, koji pise kako mu se javio neki prijatelj, Srbin, koji je za vrijeme rata otisao iz Sarajeva u Beograd. Od tada je proslo 15 godina, oni se nisu culi, i sad valjda uspostavila kontakt majka od Srbina. I sad kao pita ljude sta da radi, da li da se javi ili ne. Pa sad svakakvih odgovora, od gdje je bio kad je bilo najteze, do onih da ga se ne treba porediti sa ljudima koji su bili "na brdu" i pucali.
Ja se odmah sjetih pocetka rata u Mostaru. Iako su odrasli primjecivali odavno da nesto nije u redu, i samim raspadanjem Jugoslavije, za mene je zvanicno poceo rat 6. aprila 1992. godine kad je velika cisterna eksplodirala u jednom dijelu grada. Sjecam se, tada smo sestra i ja bili kod komsinice. Ne sjecam se detonacije, koliko se sjecam neke lomljavine stakla. Znam samo da smo se odmah "usrali od straha". Mama i tata nisu tu, mi sami, neka strka kroz hodnike. Govori komsinica da udjemo u stan i uzmemo najbitnije. Hehehe, joj kad se sjetim sta sam uzeo: nindze kornjace, album nekih slicica, daljinski od TV-a (!?!?! - don't ask), jednu tenu, nakve sestrine gumene lutke, mlijeko, hahaha ... joj, i sad me stomak zaboli od smijeha kad se sjetim toga.
I tako mi sletismo u podrum. U podrumu bilo atomsko skloniste, bas za takve namjene napravljeno (neko je izgleda slutio nesto), ali smo se pomucili da ga otvorimo (ipak se nije godinama nije otvaralo).
U to i mama dodje odnekud mokre kose, bila u frizeraju, ali nema tate. Tad nacuh da je eksplozija bila blizu mjesta gdje je radio. I sjecam se da je mama odmah pomislila na najgore. I sjecam se komsija (vecinom Srba) koji su joj prvi prisli i smirivali, ovaj vode i secera, ovaj hladnog obloga. A neki sestru i mene prihvatise.
Srecom, nije bila nikakva tragedija, tata se javio navecer tek, a ujutro je i dosao.
Ali se sjecam da smo sa tim ljudima Srbima, uvijek imali izvanredan odnos. Svaka Nova godina, svaki praznik se slavio zajednicki, ostavljanje djece jednih kod drugih (primjetio sam da u Sarajevu komsiluk nije toliko povezan - ili je ovo nova generacija komsiluka, pa niko vise nije ko sto je bio nekad).
Helem nejse, bio je jedan Goran - Gogo, koji je zivio iznad mene, stalno smo se druzili. Bila je zajednicka raja, i kad je rat poceo, tek sam tad skontao da ih je vecina Srba bilo, jer se odjednom raspala i broj ljudi smanjio. I taj Gogo, sa svojom porodicom ode bas taj dan kad je bila ekplozija.
Mama mu je jednom dolazila kod nas, prije 2-3 godine, onako da se pozdravi, valjda da stan proda. Prica o Gogi, i njegovoj sestri. Meni zanimljivo cuti. I ja se odmah pohvalih kako sam pri kraju fakulteta, i svasta nesta.
Sjecam se dobro imena raje iz razreda, iz osnovne prije rata. Neke sam googlirao. Nasao sam ih 3-4 u Beogradu, ... cudo je ovaj internet, saznao sam u kojem su studentskom domu, sta studiraju i koji prosjek imaju ... hehehe, ... ali nisam nikad se usudio poslati neki mail, eto samo da vas pozdravim. Ali me je uvijek zanimalo jedno: da li se sjete Mostara? Da li se pohvale svojim kolegama da su iz jednog od ljepsih gradova ex-Jugoslavije, da su tu rodjeni, jesu li gledali otvaranje ceremonije 2004? Jel se sjete raje iz razreda, uciteljice, prvih simpatija?
Ne volim se sjecati rata ... niti zelim .. svega je bilo, sto je covjek sam prozivio, sto je cuo od drugih. Nikad mi nije doslo do pameti cinjenica da smo prezivili rat. RAT!!! Svi mi!!!
Nikad nisam posmatrao jedan narod kroz akcije pojedinaca. Sada se mogu pohvaliti da sam kao i moji roditelji, pun prijatelja, razlicitih. Kad su bili mojih godina, kad im niko nije bio vazan, mislim u smislu vjere ... danas imam prijatelja, svih vjera. I super je. Super je upoznati ljude, bez obzira na sve. Jer ako sebi postavis granice, e necu sa katolikom, necu sa pravoslavcem, neces biti u prilici da upoznas neke od super ljudi.
Raspisah se ja ... nesto mi sjetno ... krivim nesanicu ...
Uglavnom, danasnja nesanica me dovela pred kompjuter i otidjoh na ove lokalne forume da vidim sta raja pisu. I naidem na post jednom momka, koji pise kako mu se javio neki prijatelj, Srbin, koji je za vrijeme rata otisao iz Sarajeva u Beograd. Od tada je proslo 15 godina, oni se nisu culi, i sad valjda uspostavila kontakt majka od Srbina. I sad kao pita ljude sta da radi, da li da se javi ili ne. Pa sad svakakvih odgovora, od gdje je bio kad je bilo najteze, do onih da ga se ne treba porediti sa ljudima koji su bili "na brdu" i pucali.
Ja se odmah sjetih pocetka rata u Mostaru. Iako su odrasli primjecivali odavno da nesto nije u redu, i samim raspadanjem Jugoslavije, za mene je zvanicno poceo rat 6. aprila 1992. godine kad je velika cisterna eksplodirala u jednom dijelu grada. Sjecam se, tada smo sestra i ja bili kod komsinice. Ne sjecam se detonacije, koliko se sjecam neke lomljavine stakla. Znam samo da smo se odmah "usrali od straha". Mama i tata nisu tu, mi sami, neka strka kroz hodnike. Govori komsinica da udjemo u stan i uzmemo najbitnije. Hehehe, joj kad se sjetim sta sam uzeo: nindze kornjace, album nekih slicica, daljinski od TV-a (!?!?! - don't ask), jednu tenu, nakve sestrine gumene lutke, mlijeko, hahaha ... joj, i sad me stomak zaboli od smijeha kad se sjetim toga.
I tako mi sletismo u podrum. U podrumu bilo atomsko skloniste, bas za takve namjene napravljeno (neko je izgleda slutio nesto), ali smo se pomucili da ga otvorimo (ipak se nije godinama nije otvaralo).
U to i mama dodje odnekud mokre kose, bila u frizeraju, ali nema tate. Tad nacuh da je eksplozija bila blizu mjesta gdje je radio. I sjecam se da je mama odmah pomislila na najgore. I sjecam se komsija (vecinom Srba) koji su joj prvi prisli i smirivali, ovaj vode i secera, ovaj hladnog obloga. A neki sestru i mene prihvatise.
Srecom, nije bila nikakva tragedija, tata se javio navecer tek, a ujutro je i dosao.
Ali se sjecam da smo sa tim ljudima Srbima, uvijek imali izvanredan odnos. Svaka Nova godina, svaki praznik se slavio zajednicki, ostavljanje djece jednih kod drugih (primjetio sam da u Sarajevu komsiluk nije toliko povezan - ili je ovo nova generacija komsiluka, pa niko vise nije ko sto je bio nekad).
Helem nejse, bio je jedan Goran - Gogo, koji je zivio iznad mene, stalno smo se druzili. Bila je zajednicka raja, i kad je rat poceo, tek sam tad skontao da ih je vecina Srba bilo, jer se odjednom raspala i broj ljudi smanjio. I taj Gogo, sa svojom porodicom ode bas taj dan kad je bila ekplozija.
Mama mu je jednom dolazila kod nas, prije 2-3 godine, onako da se pozdravi, valjda da stan proda. Prica o Gogi, i njegovoj sestri. Meni zanimljivo cuti. I ja se odmah pohvalih kako sam pri kraju fakulteta, i svasta nesta.
Sjecam se dobro imena raje iz razreda, iz osnovne prije rata. Neke sam googlirao. Nasao sam ih 3-4 u Beogradu, ... cudo je ovaj internet, saznao sam u kojem su studentskom domu, sta studiraju i koji prosjek imaju ... hehehe, ... ali nisam nikad se usudio poslati neki mail, eto samo da vas pozdravim. Ali me je uvijek zanimalo jedno: da li se sjete Mostara? Da li se pohvale svojim kolegama da su iz jednog od ljepsih gradova ex-Jugoslavije, da su tu rodjeni, jesu li gledali otvaranje ceremonije 2004? Jel se sjete raje iz razreda, uciteljice, prvih simpatija?
Ne volim se sjecati rata ... niti zelim .. svega je bilo, sto je covjek sam prozivio, sto je cuo od drugih. Nikad mi nije doslo do pameti cinjenica da smo prezivili rat. RAT!!! Svi mi!!!
Nikad nisam posmatrao jedan narod kroz akcije pojedinaca. Sada se mogu pohvaliti da sam kao i moji roditelji, pun prijatelja, razlicitih. Kad su bili mojih godina, kad im niko nije bio vazan, mislim u smislu vjere ... danas imam prijatelja, svih vjera. I super je. Super je upoznati ljude, bez obzira na sve. Jer ako sebi postavis granice, e necu sa katolikom, necu sa pravoslavcem, neces biti u prilici da upoznas neke od super ljudi.
Raspisah se ja ... nesto mi sjetno ... krivim nesanicu ...
No comments:
Post a Comment