Thompson - Sin Boziji (O Boze)

Evo jedan ozbiljan post. Ne mogu se ni ja stalno smijati ;)

Sigurno ste svi bombardovani vijestima i pricom o Thompsonovom koncertu koji je odrzan u Mostaru prije 2 noci. Znate, za one koji ne znaju, Thomson je hrvatski domoljubni pjevac sa pjesmama koje, mozda velicaju jedan narod, i mozda malo i vise udaraju na ustrb ostalih naroda i narodnosti.

Vec samo ime pjevaca (koji se, koliko je meni poznato zove sebe i sinom Bozijim) izaziva odredjenu jezu, ne zato koliko je strasan taj covjek, vec grupe ljudi koji ga prate i vole.

U svakom slucaju, moj stan je udaljen koja 3-4 kilometra od stadiona Bijeli Brijeg, gdje je doticni gospodin odrzavao koncert. Medjutim ozvucenje koje je bilo na koncertu je itekako dopiralo do moje kuce, do mojih usiju, snazno, kao da mi pjeva ispod prozora.

E sad, ako ste mislili da cu ovdje pljuvati Thompsona i njegove sljedbenike, varate se. Ja cu vise kritikovati ljude koji su pljuvali njega. Zasto? Evo nekoliko razloga:

1. Narodu u Mostaru je vise dosta svega, i politike, i svadja, i bitke, i nacionalnog sporta, i huskanja ...
2. Ljudi koji su se javili da kritikuju pjevaca su i vise nego nepozeljni i u gradu omrazeni, od lopova do sramotnih ljudi, nazalost.
3. Thomsonov koncert se ne odrzava prvi put u Mostaru, ovo je mozda 3-4 (a mozda i vise) put da pjeva u Mostaru – opste poznato je da je ovaj grad njegova Mekka, kad pravi turneju kroz zapadnu Hercegovinu.
4. Siguran sam da sama cinjenica javljanja ljudi koji se protive njegovom nastupu je doprinjela da koncert bude pun ljudi (oko 10.000) u crnim majicama i sa povicima protiv ljudi drugih vjera i nacinalnosti.
5. Nije Thomson kriv sto su ljudi nacionalisti, fasisti, vec je to kriv odgoj koji ima kod kuce. Mislim, zar ona pikuladija od 8-9 godina ima pojma sta oni ustvari pjevaju?

Mostar nije hrvatski grad, no ljudi ovdje jednostavno ne mogu da ne rade nesto da se to pitanje stalno povlaci. Taman kad je sve u redu, taman kad se sve smiri, javi se neko ko se necemu protivi, i odmah pocnu razglabanja, price, sukob, pozivaju se svi na nacionalne interese i nastaje vijest koja traje nekoliko dana ... A niko ne proziva tog sto je prozivao Thompsona radi njegove kradje od drugih siromasnih ljudi, stvaljanja njegovih sebicnih potreba ispred potreba ljudi cije su potrebe bile presudne za zivot.

Dok se ovdje bude toliko institiralo na toleranciji, i dok se tolerancija bude citala sa raznoraznih bilboarda u potpisu od vojke, odsvakud samo ne iz BiH, mi toleranciju necemo imati.

Za koji mjesec, kad se ovo smiri, doci ce i Ceca u Mostar. I eto nove price, povlacenja srpskog nacionalnog pitanja, javljanja iz ostalih naroda, hoce, nece ... A to sto su ljudi gladni i zedni, niko ne gleda. Sto narod nema posla, nista. Sto je sport postao tribina za nacionalizam, niko ne rjesava. To sto one jadne ljude iz Srebrenice stalno izvlace i snimaju,provlace kroz svoja predstavljanja, zaradjuju na njihovoj tugi, umjesto da im obezbjede PRISTOJAN I MIRAN ZIVOT kakav zasluzuju, niko to ne gleda. A javljaju se povodom obicnog koncerta, i odjednom ko da su svu pamet popili, sad se ko oni pozivaju na fasizam i ustastvo i prava naroda.

Nemojte me pogresno shvatiti, ne branim ja Thompsona, ali vise je dosta politike i ljudi koji je vode. Hoce li se jednom zaredati vijesti, jedna za drugom, neke sretne vijesti iz Mostara, Sarajeva, BiH, nesto sto obecava bolju buducnost?

Ne moze se ni jedan narod pod istu kapu staviti. Ima i dobrih ljudi, ima i losih.

Nek svijet pjeva. Bolje da pjeva, nego da ratuju.

Danas sam preuzeo ulogu dr.Phila. Samo pametujem, savjetujem ljude, trazim savjete drugih, da ih proslijedim dalje. Bilo da su problemi na poslu, u ljubavi, bolesti i u vjeri, hihihi. Kako covjek moze biti pametan za druge. Kako moze pametovati drugom, kako sta da uradi, upravljati mu zivotom, a kad je u pitanju on/ona sam, onda dosta puta pogresne odluke donosimo.

Ali, helem nejse.

Trebao sam danas u Mostar. Al' sprijecen sam. Nista ljepse nego ovih dana sjediti u jednoj od silnih basta u Fejicevoj ulici, pijuckati kafu u ugodnom drustvu, razglabati neku temu i gledati prolaznike. Sad se cuo sa prijateljem, kaze oko 25 stepeni danas, suncano, bez oblaka ... A ja ovdje do prodavnice u jakni ... Mostar je najljepsi u svako doba, u zimu, kad je hladno, i vjetar puse, a ti zuris u neki kafic, pa ti onaj caj najvise prija, naravno uz ugodno drustvo, u proljece, koje pocinje vec u februaru sa prvim beharom, mirisima cvijeca, i dolaskom prvih turista (pogotovo iz Bosne, koji su jos pod snijegom), u ljeto kad su one nemilosrdne vrucine, pa dolazis kuci, uz klimu ili ventilator, planiras prvi vikend da skones do mora, a ako ste te srece, onda i u Blagaj, Bunu, ili Bijelo polje, u vikendicu, te u jesen, kad se lisce rumeni, a opet lijepi dani ostaju i dalje. Dok hodas gradom, miris zimnica siri se ulicom, pece se ajvar, kiseli kupus, ...

Dugo planiram ovaj odlazak u Mostar, mislim bio sam prije jedno mjesec dana, ali od juna planiram ga na sljedeci nacin:

- JUNI: Odoh sad malo biti dole, jer ako me budu zvali za posao, sigurno ce od pocetka jula, pa da sad iskoristim da budem dole, pa cu prije jula u Sarajevo;

- JULI: Odoh opet malo u Mostar, sad ce njima tamo kolektivni odmori u avgustu, pa mi je bolje da odem sad u Mostar, pa doci prije avgusta da budem u Sarajevu kad me zovnu (k'o da nema telefona u Mostaru);

- AVGUST: Odoh na more, pa kad dodjem, odoh kratko u Mostar, pa cu u Sarajevo, jer to je to, trebali bi me zvati, kontam pocetkom septembra poceti raditi;

- SEPTEMBAR: Odoh malo u Mostar, bolje mi je da odem sad, jer kasnije necu imati vremena, jos dok je ovo finih dana, kasnije kisa, snijeg, putovat ce se duze.

- KRAJ SEPTEMBRA: Trebao bih sad malo, prije Bajrama, jer poslije Bajrama, oni ce me zvati na posao, pa necu imati vremena, osim vikendom, a ne da mi se svakog vikenda u Mostar. Valjda ne zovu, Ramazan, itd ...

I tako vam ja, dragi moji razmisljam, pravim planove, savjetujem druge, a sebi mazem oci da ce me zovnuti na posao uskoro. Pa nije dzabe ona izreka: Kratko, ali slatko!!! i ona: Ko ceka, taj i doceka ... ali se i naceka.

Zahladilo. Prozore vise ne drzim otvorene, pec sam dva-tri puta ukljucio da punim, zahladilo pravo. Konacno i ormar preslozih, kao neki veci posao, izvadio zimsku, a ljetnu odjecu gurnuo pozadi, a naprijed duge rukave. I eto posla. I naravno, sad ce sunce opet, a meni ce mrsko biti traziti kratki rukav, pa cu uzeti dzemper i skuhati se u gradu. Ljepota.

Malo je lakse sad kad konacno imam neku konkretnu informaciju vezano za posao. Ne lomim se objasnjavajuci da cekam, zovem, trazim, konkurs u martu, intervju u maju, ... sad samo kazem dobio sam posao, cekam da prodje zalbeni rok. A ja iskreno jedva cekam da pocnem raditi. Dosadilo mi je "nista ne raditi" ... (mogao bi uciti, rece neko) ...

Neku vecer sam bio na okupljanju starog drustva sa faxa sa kojima sam saradjivao na nekim projektima. Prijateljica diplomirala, pa nas pozvala, da se pocastimo malo. Otisli smo u Hacijendu (ay ay ayyayyyyyaaaayy - ovo je trebalo biti kao Meksikanac, kad oni ono vicu, ... never mind).

Bilo je lijepo vidjeti nas sve na okupu, stare i nove clanove, prica, smijeh, a "domacica" sva slatka i sretna, tek diplomirala, pa onaj osjecaj kad je cijeli svijet tvoj, i kad pocinjes svoj zivot. Cujem i da ce poceti raditi (ili je pocela raditi, sad sam ispao iz stosa), super. Medjutim, ljude koje ne vidis dugo, kad dodje vrjeme susreta budi spreman na sljedeca pitanja - fax (ukoliko studiras), posao (ukoliko si zavrsio) i ljubav.

Primjetio sam da zene kada pricamo o curama i momcima, otvorenije su kad imaju nekog, dakle kad su u vezi. Tako ja neku vecer, dok sam hodao sa prijateljicom do Hacijende, upita ona standardno sta ima, ja nema nista ... drugo pitanje kako ljubav? (???) OK, zasto su ljudi toliko ljubopitljivi? I kako kad im se kaze da nema NISTA, ne shvate da se ne ide dalje. Mislim, hocu li sad njoj objasnjavat kako sam upoznao super curu, pohvatali se, i to je to. da sam se sa drugom kuzio, ali sma vec bio na sastanku sa trecom, ...

No, ona je u sretnoj vezi, fino ide, i jednostavno to je to. I tu imaju dvije skupine zena - one koje su u vezi i to je dovoljno da se zna, i one koje su u vezi, pa ce se otvoriti sa pricom, kako oni idu tamo, bili ovdje, kupili ono ... no zajednicko je da ce ljupitljivo izvlaciti iz tebe sve potankosti o tvojim vezama i vezicama (kao da ja hodam sa krotiteljicama lavova). Kad su same, nece pricati nista.

I da potvrdim svoju teoriju, djevojka od koje sam se nadao da ce me ispitivati, nisam dobio ni jedno pitanje te vrste. Tek kasnije saznam, prekinula sa momkom, ... moje shvatanje: izbjegavajuci da prica o sebi i prekidu, nije me (nas) ispitivala nista u vezi veza i vezica ... Mudro. neko ce reci - ZENE!!!

Svaki ponedjeljak bi mi pocinjao nekako isto. Jos od Nove godine, svaka sedmice, samim time prvi dan, pocinjao bi sa pricom i planovima o tome kako moram uraditi ovo, ono, ... i iako su sve moje odluke bile pune entuzijazma, obicno se rezime na kraju sedmice jadno odrazavao, sto je samo uticalo na mene da jos vise zamrzim ponedjeljak(ke).

Medjutim, moralo se prelomiti na jednom, definitivno, moralo je, nije moglo ostati samo na shturim informacijama, kratkim odgovorima, neodredjenim odgovorima. Moralo se jednom prelomiti, i u moju korist.

Da li je ovo samo moj pretjerani entuzijazam, ne znam, ali znam da je osjecaj fantastican. Nakon 9 (devet) mjeseci cekanja, razmisljanja, pozivanja, dobivanja razlicitih informacija, savjeta, trazenja izlaza u hrani, picu, sexu, konacno mogu reci da mogu planirati sta da uradim sljedece.

Danas vam, dragi moji citaoci, odlucih da se okanim telefona, i odem fino do Hanke, da uzivo vidim zasto preko telefona dobijam razlicite informacije od nje i Munevere, i zasto ova jedna , uvijek prebacuje odgovornost obaveze na ovu drugu. I fino odem, najavim se, doceka me fino i doceka me sok: pismo obavjestenja je poslano jos u avgustu. Naravno, ne moze da bude jednostavno ... daj zapleta ... je*em ti sapunice ...

E sad da sam u drugoj drzavi, ma u drugom gradu, ne bi me cudila sporost poste, medjutim, ne da smo Hanka i ja u istom gradu, ne u istoj opstini, vec nas dijele dvije ulice... samo dvije ulice ...

Zasto ja pismo nisam dobio i da li to pismo uopste putuje vec vise od 20 dana, ostace nepoznanica meni. No, svakako mojim razmisljanja je dosao kraj, kada je izvadio drugu kopiju dokumenta i meni licno predao. Na njemu fino stoji da je G0sp0din izabran kao pripravnik kod Hanke. 15 dana imaju ljudi da se zale na njihov izbor. A zatim opet nekih 10-15 dana cekanja dok se sve ti procesuira, da bi mogao poceti raditi - ja se jos nadam da ce biti prije 2008. No, cekao sam ovoliko dugo, zasto ne jos malo ...

Uglavnom, sad se i to rijesilo, konacno imam neku informaciju, pa je za promjenu, na pitanje: Sta ima za posao umjesto dosadasnjeg odgovora znas konkurs u martu, intervjui u maju, ja saznao u junu, konacno moze promjeniti plocu na - Dobio sam posao, kod Hanke. Sad cekam zalbeni rok. I ja vam vise nemam sta drugo reci. Ostalo je i na meni da saznam.

Hvala sto ste me citali, do narednog posta, pozdrav.

Konacno rasplet i veliki spin off svih desavanja koja su se desavala proteklih devet mjeseci. Konacno, dobih danas rjesenje da sam postao pripravnik. Opet mi slijedi cekanje, ali sad je ono jedno istinito: Dobio sam posao.

Dakle novi zivot, novi dogadjaji ;)

Lijep sam, nije da nisam. Ali...

Trebao bi opasti koje kilo.

Jos dok sam radio u jednoj firmi, svaki dan je bilo narucivanje i dostava hrane. Od dana kad bude plata, pa narednih 10-15 dana uvijek su se narucivale pizze, dolme, sendivici de lux, pite, svega i svasta, a poslije, kako je para bilo sve manje, "de lux" je isčeznuo, a hrana je dolazila iz pekara, prodavnice itd ... nestade onaj luxuz, do naredne plate ... a onda sve iz pocetka ...

Uglavnom nakupilo se na 90 kg sto je na mojih 182cm bilo previse (znate kako ono ide visina minus 105 = idealna tezina). S toga sam odlucio da se malo posvetim skidanju kila, sto zbog ljepote (ah), sto zbog zdravlja (jbg, zdravlje je bitno, pocnite sa svojom kozom).

Sta sam radio (naglasak na radio, perfekt) - smanjio hranu, slatko izbacio, nisam jeo poslije 20h, puno voca i povrca jeo, a i poceli topliji dani, pa se vise znojilo i vise sam aktivniji bio. Uglavnom, fino sam se sredio za ovo ljeto, jedno 8-9 kila op'o, medjutim osjetim ja sada po sebi kako se zavlacim i po frizideru istrazujem (jos mi samo treba baklja, pa ko neandertalci u pecinama) i smisljam sta da prezalogajim.

Pokusavam naci ovdje na bloggeru koji korisni savjet, o hrani, sta da se jede i kako da se spremi. Ne zelim nikakve dijete, niti sad sabirati i oduzimati kalorije. Vec jednostavno zdravo jesti.

Vidim neki su zapoceli, pa odustali, neki pisu samo kile koje su izgubili. Pa ako imate i vi savjeta, da cujem. Ja cu se s vremena na vrijeme javiti i sa ovom temom.

Zelim da budem the biggest loser. Luzer u kilama ;)

Znam sta si iftarila proslog Ramazana

Nisam se ulijenio, vec mi ekran otisao u helac. Jednostavno nisam se mogao spojiti, tako da sam bio u ocaju nekoliko dana. Cak sam otisao u internet klub, da napisem koji post, medjutim taman kad sam kliknuo SEND opciju, rekose da je pukla veza sa internetom. Kad sam kod toga, i to me je*e neko vrijeme. Stalno se iskljucuje, i rekose da nesto rade, al bas covjeka ubija u pojam...

Poceo i Ramazan, zapostih prvi dan, i moram priznati, od svih Ramazana koje sam dosad postio, ovaj mi bijase najlaksi, nisam osjecao glad, zedj, ikakvu glavobolju i smantanost. A tek se u 19h iftarilo. Valjda i period godine ima svog udijela.

Jos me nisu zvali sa posla. Ali me zato raja zovu da me pitaju sta ima u vezi posla. Hvala im.
Imam nekad osjecaj da sam u objektivu ljudi, da me posmatraju kako lezim preko kauca, i cekam da mene neko zovne. Da ja njih ustvari ne zovem, ne trazim, molim, kudim, drz, ne daj. Kad mi kazu trebao bi ti njih zovnut', ili otic do njih, ili sta mislis da nazoves Hanku, ili Muneveru??? I to me ubija u pojam. Nista drugo i ne radim osim navedenog. I stalno ponavljanje. Najradije bi ljudima dao na papiricu link do mog bloga, upute ko je ko, i nek citaju. Ne mogu vise ni pricati o tome. Jel do mene? Jel sam li bezobrazan, okrutan? Ne mogu vise izdrzati. Ne znam sta da vise kazem ljudima.

U sustini, sad je doslo do preokreta. Sad saznah (nakon svog zivkanja) da Munevera ne obavjestava mene, vec to treba Hanka da uradi. A Hanka ce sad reci kako je Ramazan pa kako ne mogu stici da ista urade. Ali ja fino odoh u ponedjeljak kod Hanke, da konacno vidim zasto me ne zove. Ne mogu maknut iz kuce, a da ne treba lova, a ja bas ne mogu svoju kasicu prasicu rastezati ovoliko.

Poslao sam CV na jos jedan konkurs. Iako je ovo kod Hanke 99% sigurno (ma sigurno je 100% ali im je administracija 0 bodova), ja sam opet poslao i na drugo mjesto. Najvise zbog toga sto mi je jedna moja prijateljica (koja se druzila sa mnom tokom velike nezaposlenosti) rekla, da je i ona tako cekala kod Hanke da je zovnu, bila prva na spisku i sve, i na kraju joj ponistili konkurs.

Dakle, ukoliko ne djelujes i ne dosadjujes, zavrsices na dnu silnih papira koje imaju.

Zaboravih vam reci. Sretoh neki dan raju iz Casa Grande. Drustvo, sa kojim sam se druzio onih famoznih 5 dana, sa kojima sam kafenisao, sretoh ih bas kad su krenuli na kafu (pauza). Te im se pridruzih. Malo se ispricali, rekose kako se jos mjeseca dana poslije mog odlaska pricalo o meni tamo, kako su svi sokirani, bla bla bla ... Bilo ih je fino vidjet. Zao mi sto je sve tako ispalo, jer mi se svidjalo u Casa Grande. Al eto, ne da mene Hanka.

Toliko

p.s.
Evo dok tipkah ovaj post, opet se internet iskljucio, pa cekam da se "spoji" kako bi ga mogao postirati.

Kako je poceo rat na mom otoku?

Ovih dana me drzi nesanica. Insomnia. Kako mi zivot trenutno nije sredjen (u smislu da imam neki raspored) mislim da je to utjecalo na moje spavanje. Jednom sam vec patio od nesanice, prije nekoliko mjeseci, sjecam se dobro jednog slucaja kad sam ostao budan do 9 sati ujutro, sto lezeci u krevetu, sto pred TV-om, sto pred kompjuterom. Ne sjecam se kako sam je ono izlijecio ... aaaa da, poceo raditi u Casa Grande, hehehe ...

Uglavnom, danasnja nesanica me dovela pred kompjuter i otidjoh na ove lokalne forume da vidim sta raja pisu. I naidem na post jednom momka, koji pise kako mu se javio neki prijatelj, Srbin, koji je za vrijeme rata otisao iz Sarajeva u Beograd. Od tada je proslo 15 godina, oni se nisu culi, i sad valjda uspostavila kontakt majka od Srbina. I sad kao pita ljude sta da radi, da li da se javi ili ne. Pa sad svakakvih odgovora, od gdje je bio kad je bilo najteze, do onih da ga se ne treba porediti sa ljudima koji su bili "na brdu" i pucali.

Ja se odmah sjetih pocetka rata u Mostaru. Iako su odrasli primjecivali odavno da nesto nije u redu, i samim raspadanjem Jugoslavije, za mene je zvanicno poceo rat 6. aprila 1992. godine kad je velika cisterna eksplodirala u jednom dijelu grada. Sjecam se, tada smo sestra i ja bili kod komsinice. Ne sjecam se detonacije, koliko se sjecam neke lomljavine stakla. Znam samo da smo se odmah "usrali od straha". Mama i tata nisu tu, mi sami, neka strka kroz hodnike. Govori komsinica da udjemo u stan i uzmemo najbitnije. Hehehe, joj kad se sjetim sta sam uzeo: nindze kornjace, album nekih slicica, daljinski od TV-a (!?!?! - don't ask), jednu tenu, nakve sestrine gumene lutke, mlijeko, hahaha ... joj, i sad me stomak zaboli od smijeha kad se sjetim toga.

I tako mi sletismo u podrum. U podrumu bilo atomsko skloniste, bas za takve namjene napravljeno (neko je izgleda slutio nesto), ali smo se pomucili da ga otvorimo (ipak se nije godinama nije otvaralo).

U to i mama dodje odnekud mokre kose, bila u frizeraju, ali nema tate. Tad nacuh da je eksplozija bila blizu mjesta gdje je radio. I sjecam se da je mama odmah pomislila na najgore. I sjecam se komsija (vecinom Srba) koji su joj prvi prisli i smirivali, ovaj vode i secera, ovaj hladnog obloga. A neki sestru i mene prihvatise.

Srecom, nije bila nikakva tragedija, tata se javio navecer tek, a ujutro je i dosao.

Ali se sjecam da smo sa tim ljudima Srbima, uvijek imali izvanredan odnos. Svaka Nova godina, svaki praznik se slavio zajednicki, ostavljanje djece jednih kod drugih (primjetio sam da u Sarajevu komsiluk nije toliko povezan - ili je ovo nova generacija komsiluka, pa niko vise nije ko sto je bio nekad).

Helem nejse, bio je jedan Goran - Gogo, koji je zivio iznad mene, stalno smo se druzili. Bila je zajednicka raja, i kad je rat poceo, tek sam tad skontao da ih je vecina Srba bilo, jer se odjednom raspala i broj ljudi smanjio. I taj Gogo, sa svojom porodicom ode bas taj dan kad je bila ekplozija.

Mama mu je jednom dolazila kod nas, prije 2-3 godine, onako da se pozdravi, valjda da stan proda. Prica o Gogi, i njegovoj sestri. Meni zanimljivo cuti. I ja se odmah pohvalih kako sam pri kraju fakulteta, i svasta nesta.

Sjecam se dobro imena raje iz razreda, iz osnovne prije rata. Neke sam googlirao. Nasao sam ih 3-4 u Beogradu, ... cudo je ovaj internet, saznao sam u kojem su studentskom domu, sta studiraju i koji prosjek imaju ... hehehe, ... ali nisam nikad se usudio poslati neki mail, eto samo da vas pozdravim. Ali me je uvijek zanimalo jedno: da li se sjete Mostara? Da li se pohvale svojim kolegama da su iz jednog od ljepsih gradova ex-Jugoslavije, da su tu rodjeni, jesu li gledali otvaranje ceremonije 2004? Jel se sjete raje iz razreda, uciteljice, prvih simpatija?

Ne volim se sjecati rata ... niti zelim .. svega je bilo, sto je covjek sam prozivio, sto je cuo od drugih. Nikad mi nije doslo do pameti cinjenica da smo prezivili rat. RAT!!! Svi mi!!!
Nikad nisam posmatrao jedan narod kroz akcije pojedinaca. Sada se mogu pohvaliti da sam kao i moji roditelji, pun prijatelja, razlicitih. Kad su bili mojih godina, kad im niko nije bio vazan, mislim u smislu vjere ... danas imam prijatelja, svih vjera. I super je. Super je upoznati ljude, bez obzira na sve. Jer ako sebi postavis granice, e necu sa katolikom, necu sa pravoslavcem, neces biti u prilici da upoznas neke od super ljudi.

Raspisah se ja ... nesto mi sjetno ... krivim nesanicu ...

Tri Dana

Tri dana !!! Tri dana me dijeli od konacne vijesti da li me je Hanka izabrala pod svoje okrilje. Tako barem tvrdi Munevera. Serija Crazy Almas sin trabajo dolazi u zavrsnicu. Da li ce vas junak konacno dobiti posao, i da li ce napokon prestati ova napetost i iscekivanje. Da li ce konacno prestati pozivi dragih i onih manje dragih ljudi, sa pitanjima sta ima za posao, i jesi li trebao ovo, ti bi trebao ovo, a ovako, onako ...

No vratimo se na bitno...

Danas opet zovnuh Muneveru, pozelih je se nesto.

Ja: tip tip tip, halo Muki, jel ima hajra ikakvog, jesu poslali ikakve papire, ima li habera od Hanke?
Munevera: haj me nazovi 15 minuta!
Ja: Dobro Muki.

20 minuta poslije...

Ja: Halo Muki, jesi nasla informacije, imal' sta?
Neko: Hej, Muki je na sastanku, nazovi za 20 minuta.

Pola sata kasnije ...

Ja: Jel se vratila?
Neko: Nije jos, nazovi kasnije ...

2 sata poslije ...

Ja: tip tip tip, halo Munevera , pa gdje si, nema te godinama. Jesi saznala, jesi dobila stogod od Hajre?
Neko: Nije Munevera, otisla do pijace ...
Ja: Molim vas, de mi vi recite neku informaciju vezano za onaj konkurs sto je bio u martu, intervjui u maju, rezultati preko neta u junu ... ?
Neko: Jeste li bili na ispitu?
Ja: Kakvom ispitu???
Neko: Pa na ispitu za taj posao?
Ja: Draga gospođo, mene jos niko nije obavijestio o nikakvim rezultatima, niti me je ko zvao niti ista. O kakvom ispitu govorite? Sve informacije koje imam sam sam saznao jer sjedim po telefonu i zovem Muneveru, Hajru, Hanku, ovog, onog ...
Neko: Nazovi molim te za dvije minute ...
Ja: Dobro ... klik ... U p***u m******u, $%#! !9/ 6jd8 .... udahni, izdahni...

5 minuta kasnije ...

Ja: Dobar dan, jel Munevera?
Munevera: Jeste!
Ja: Hvala Bogu! Molena, reci mi za konkurs sta ima?!?
Munevera: Koji konkurs?
Ja (F$%&!!) Konkurs koji je bio u martu, intervju u maju, rezultati na internetu u junu, a od juna niko nista ne govori, vec ja zivkam. Jel Hanka poslala ikakve papire?
Munevera: Cek malo .... jest poslala je, dobili smo!
Ja: Kad cete proslijediti meni?
Munevera: pa trebali bi kroz 2-3 dana
Ja: Hvala!

Ma nista, malo ja ... onako ...

jdopr iiršžiriđ'8pkldosf.mdfž evkriop5 kf
irv

đwerowerpšik43škir543šp kfwe wre of
đr o
đt gptre pt4
đg ok435
rcp
4 tp
đr o
t tp
43 pv
1r3 pv
đ otr vt4đ t
43đrš
erepšroweirwetrpštoto45+9 wepjf e3' krf43 r3fkwre' 'rw rere
fwe fweš kfre re re kr šreš krepš krepškfđre đr kđreš kreš kreš kre
re fwreš kreš krš rš krš krpš k
r re kđrešp krpškređ ql
e lv
re l
đr l
rš lre lgrš gl
re l lr

p.s.
Nisam pu'ko, vec me zivci uhvatili.
Skonto sam da kad bi se snimao film (ili serija) o trenutacnom stanju cekanja i ispitivanja mojih zivaca, mislim da bi je nazvao
Malo humora ne skodi ...

Pozdrav

Moja pametovanja

Evo mene natrag u Seher Sarajevu, Sarajevo je jedan lijep grad (i ostali epiteti koji slijede, da ne nabrajam, ono zajedno smo rasli, nigdje grada ko Sarajeva, itd).
Uglavnom, u Mostaru isto zahladnilo, te kad sam se spremao, skontah da mi je sva roba "za zime" u Sarajevu (dusa draga, vas cijeli se preselio u Sarajevo). Te ja fino kopaj, kopaj po ormaru, dok ne nadjoh neku vecu jaknu, dugih rukava (iz mojih reperskih dana, hehehe), te nju navukoh, rusak i put pod noge. Odnosno u voz.

Tu me iznervira kondukter koji me je izbacio iz jednog kupea, jer je bio rezervisan. No da je imalo bilo bontona, mogao bi preci preko toga. Dijalog je bio sljedeci:

- Izlazite
- Sto?
- Izlazite!!
- Pa sto??
- Izadjite??
- Gospodine, jel sve u redu?
- Izadjite???
- ?!?! Jel rezervisano?
- Ja!
- Pa covjece, red je da kazete razlog, sta ste zapeli da izadjem...

Doduse jesam presao u bolji i topliji vagon, ali svejedno, fina rijec gvozdena vrata otvara. Primjetio sam da me u zadnje vrijeme samo istjeruju. Da nije do mene? Da ja previse ne trazim i ne ocekujem od ljudi??? Do mene je, jel de? Stvarno, do mene je ...

Ako ste mislili da cu nastaviti "udarati" po sebi, grdno se varate ...

Helem nejse, dosao u Sarajevo, hlaaaadno. Sta je ovo, bas opala temperatura. Sad se evo kanim da isprevrcem ormar pa da nadjem ono zimske odjece, a mrsko mi, te sjedoh za komp da napisem post.

Nesto razmisljam o poslu, koliko cekam da mi jave, koliko treba da jedan obicni papir donesu iz jedne zgrade u drugu, pa zar je to tolika procedura? Kako onda obavljaju svoj posao? Hahaha, joj pitanja, pa vidi kako "sporo" drzava napreduje.

I sta me jos interesuje, konkurencija. Da li se covjek na poslu treba pokazati vrijednim, da zna posao, ili ne. Jer ako si vrijedan, pored svog naci ce se neko i reci: "Haj ti ovo zavrsi, ja moram ici, znas imam goste ... " i malo po malo, uvale ti svog posla, i odjednom ostajes preko radnog vremena (sto se naravno nikad ne naplati), i pored svog radis dodatni posao... i ne primjetis kad dobijes posao.

No, ne mozes pokazati ni zube odmah na pocetku, da ne ode sve u helac.

Nazalost, konkurencija je opasna. Sto kaze jedan moj prijatelj: Danasnja konkurencija se sastoji u tome da se unisti protivnik, a ne u tome da se bude bolji od njega. Slazem se u potpunosti. Ako pokazes da znas posao, i zelis da napredujes, nacice se neka grupa, koji su zapeli na svom radnom mjestu da te pocnu oblajavat. Ma ne treba njih gledat, al svejedno ti nije svejedno kad je hiljade ociju uprto u tebe.

Jebem ti ovakvu drzavu i ljude. Mislio sam da smo pametniji, bolji od Zapada. Ma Zapad je zakon. tamo za rad dobijes pare, i cijenjen si koliko se pokazes vrijednim. Da ne govorim o napredovanu.

A u nas, ukoliko te pogresan k***c pravio, nema napredovanja, ma da si najbolji i najvrijedniji ...

Znate onu pricu o onom momku iz Tuzle, koji govori 15 jezika? Sta da vam kazem, sam sebi nasao stipendiju i otisao u Bec da studira. Umjesto da se biju ljudi za njega u koga ce i gdje ce, momak sam o sebi, ode van BiH!!!

Oh, kako boli ovaj patriotizam.

Prvi dan u skoli ...

Krenuh danas u knjizaru da uzmem prazne DVD-ove, da nesto snimim. Sad kako sam otkrio free zone server sa tonu filmova, serija, programa, knjiga, jednostavno moji apetiti postadose veci, i samo sta radim download, download, download. A sve besplatno.

Helem nejse, nije to tema. I tako ja udjoh u knjizaru. Na prvi korak opali me miris knjiga, novih udzbenika. A joj, kupovina knjiga. Odmah se sjetih svih onih godina kupovanja knjiga, trazenja po knjizarama, gutve. Vidim knjizare produzile radno vrijeme, ljudi dolaze, kupuju, do prvog dana nije sigurno koju knjigu ce njihovo dijete koristiti. Jer hiljadu i jedna verzija, ja cula ovako, meni rekli ovako, ova knjiga, ova ... Sto je sigurno, sacekacemo da uciteljica/nastavnica/profesor kaze ...

Sjetih se nesto knjige Priroda i drustvo, prvi razred osnovne skole. Da li se iko od vas sjeca? (pitanje za generaciju pionira)

Bila je velika, zeleno bijela (velicine ko velika teka, znate na koju mislim) ... imala je odredjene dijelove gradiva, sa slikama, a na kraju, nekoliko zadnjih listova bile su neke slicice, koje si rezao i lijepo po knjizi. To mi je nesto ostalo u sjecanju. Pa one pjesmice iz bukvara: Mase osa, Sinisi sa nosa, pa ona Lopta – Neko je bacio loptu, i skace, i skace, skace, i skace, ... pa ona prica o Masi i medvjedu, a da ne govorim pisanje slova, pa ono tanka, debela linija, jooooj ... Pa matematika, sa onim skupovima, podskupovima, ... kupovina prvog rusaka. Imao sma najbolji rusak, sa kabanicom, sjecam se, dobio sma neki cetvrtasti, koji mi se nije svidjao, pa mi bilo krivo, pa me dajdza odvede u HIT (tadasnji najveci trzni centar u Mostaru) i kupi mi ultra najbolji rusak, zeleno crni, sa dzepovima, kabanicom, ma svega ... bio sam glavni, hehehe

Bilo je to super doba. Kako samo brzo prodjose. Na stranu sto vrijeme leti brzo, kad si manji jedva cekas da porastes, a i ovaj rat je malo ubrzo stvari, pa si odrastao prije, jer prije je bilo na jednu stranu sto djeca rade, na drugu stranu sto odrasli rade. A u ratu,svi su bili isti ... i djeca i odrasli su isla po vodu, i djeca i odrasli su se sakrivali u sklonistima, i djeca i odrasli su bili gladni, mozda odrasli malo vise, jer su roditelji uvijek nastojali da njihova djeca budu sita ...

Uglavnom, miris novih udzbenika me vrati u djetinjstvo. Ali me je radnik za salterom brzo vratio u svarnost, jer mi je nudio CD umjesto DVD-a.

On: Pa to ti je isto!

Ja:Nije gospodine!

On: Kako nije, vidis da su isti?

Ja: Na ovom stane vise podataka!

On: Aaaa, to je to, zato sam se ja pitao cemu razlika !!??

A u jednom prodavnici sam naisao na ove dvije etikete:

CD – 0,50 KM

CD za DVD – 0.90 KM

Urnebes !!!

Isle dvije curice ulicom, i ...

Dok sam pisao prethodni post, zanimljiv dijalog se vodio ispod mog prozora. Akteri su bile male djevovjice, mozda prvi ili drugi razred, idu ili se vracaju u skolu:

Jedna: Seeeelmaaaaaa!???!!

Druga: Staaaa jeeeee!!!

Jedna: Vrati mi maaaacu!!!

Druga: Ne dam jeeee!!

Jedna: Ukrala si mi macu!

Druga: Nisam, meni je sama dosla!

Jedna: Jesi, jesi, to je moja maca!

Druga: Ti si ubila svoju macuuuu!

Jedna: Nisaaaaam!

Druga: Jesi, rekla mi je tvoja nena!!!

Jedna: Moja nena je umrla, a to je moja macaaaa!!!

Joj djeco!!!

Jesen stize, krusko moja

Zahladnilo je. Odjednom. Ne znam koliko je stepeni u Sarajevu (iako sam cuo da je ono bas pala temperatura) ali u Mostaru se sve desilo u jednom danu. Izadjem vani po DVD u majici kratkih i bermudama (sparina), vratim se, i dok sam se vrtio po kuci, odjednom poce kisa, pljusak, grmi, sijeva. No to mi nije bio dokaz da je pocelo zahladjenje. Dokaz mi je bilo da sam se pokrio sa dekom, umjesto dosadasnjeg carfasa. Da, da, i carsaf sam poceo korisiti prije koji dan, ali sinoc je bas bilo hladno, da je osjecaj deke na mom tijelu bio i vise nego pozeljan.

I odmah sam se prisjetio tih hladnih skolskih dana. Posto zivim blizu svoje nekadasnje osnovne skole, jutrosnji povici ucenika vratise me u djetinjstvo, kad bi ovako spavao pod dekom, pa mama dodje i probudi te, a tebi onih „samo jos 5 minuta“ toliko bi znacilo, a ustvari da sam mogao, doveo bi sve ucenike i nastavnike kod sebe u sobu, pa nek on prica sta hoce, a ja cu pod deku ... sa svojom simpatijom, hehehe...

Pozelio sam se i ovih jesenjih dana. Sad cete mozda pomisliti da sam nesto romantican (j**em ti romantiku), ali pozelio sam se ono obuci, toplo, jaknu, sal, pa i kapu, dole duboke cizme, i fino gradom hodat, ili ici na odredjeno mjesto. Malo prosetat. Ipak od juna se mi borimo sa ovim vrucinama, dodije covjeku i znojit se stalno (osim ako nije teretana ili za vrijeme sexa).

U svakom slucaju, veselim se jeseni, samo da ne bude previse kise, pored svih onih dodatnih svari, ne treba mi jos i kisobran u ruci. Osim ruke meni drage osobe ;)

J**em ti romantiku ...

Crazy Almas sin Trabajo - kraj flashback-a

Evo da i ja privedem kraju ovu trakavicu (tj. ovaj dio flashbacka trakavice) kako bi i ovo sjecanje bilo iza mene.

Pitaju me ljudi zasto nisam napisao stvarna imena i koja je organizacija u pitanju (oni koji znaju sve sta se desavalo). Razmisljao sam o tome, ali eto ne bih da se spustam toliko nisko pa ih prozivam na ovaj nacin (ionako ne vidim nikakve koristi od toga). To sto cu reci kako se zove jedan od vodecih ljudi koji me je izbacio iz organizacije, nista ne pomaze. Od svih ljudi, jedinu ljudskost pokazala je sekretarica, na cemu cu joj uvijek biti zahvalan.

Helem nejse, ovim postom zavrsavam flashback-dio sapunice, kako bi se mogao posvetiti buducim desavanjima J

Dosad ste mogli procitati da sam preko konkursa dobio posao, da sam primljen na osnovu intervjua koji sam vodio sa nekoliko ljudi iz te organizacije, da sam imao burnih 5 dana, odnosno nedefinisanih, da bi peti dan zavrsio se sa „tjeranjem“ mene iz kancelarije.

Ukoliko ste se tek ukljucili, predlazem da procitate pocetak price (Crazy Almas sin Trabajo), kako biste bili u toku.

Dakle, dodje i taj SESTI dan, ja se pojavih na poslu, i umjesto na „lijevo“ gdje sam u prethodnih 5 dana skretao u kancelariju, ja skrenuh desno, u drugi dio Casa Grande. Sjedoh za stol, pozdravih se sa „novim“ kolegama, neka neobavezujuca prica. Cekao sam dona Izabelu da dodje, kako bi se konacno rijesio moj status, da konacno saznam gdje trebam da sjedim u Casa Grande, te da mogu „serbes“ poceti sa svojim poslom. U medjuvremenu, pocelo je smjenjivanje ljudi po kancelariji, da vide ovo „cudo“ (posto se prica o mom izbacaju brzo sirila), tako da sam bio izlozen stalnim pitanjima i propitivanjima, a ja (sa dobrim zivcima) ponavljah, stalno gledajuci na sat i u vrata kancelarije dona Izabele, koje jos nije bilo. Don Raul se nije javljao, nisam ni ocekivao da ce doci da se nesto izvinjava (znam da ja na njegovom mjestu bih), pa sam osjecao nekakvu tremu ovako cekajuci.

Smijesno, to je samo posao, mogu otici kad god hocu, a ja tamo sjedim i cekam da mi rijese sudbinu. „Ma smjestice me negdje, a sa don Raulom se necu ni susretati, nije ni bitno.“

Smijesna je cinjenica, da sam poznavao vodeceg covjeka, cak iznad don Raula, i danas se nekad upitam zasto nisam odmah otisao kod njega. Al, ja cu uvijek biti budala koji nece da stvara probleme, na ustrb sebe i svog rada.

Helem nejse, dodje Izabela. Mislio sam da ce me odmah pozvati u kancelariju, medjutim prosao je sat vremena. Ja odlucih da preuzmem stvari u svoje ruke i pokucam na njena vrata.

Ja: Dona Izabela, molicu Vas 5 minuta vaseg vremena.

Izabela: Udji. ... cuj, ja tebe ne mogu primiti ovdje, vec sam ti rekla da cekamo jednog covjeka da dodje, a imam dovoljno ljudi ovdje, da te nemam gdje smjestiti.

Ja: Dona Izabela, jel vi znate da je bio konkurs?

Izabela: Znam.

Ja: Jel znate da sam primljen na osnovu konkursa, da nikog u ovoj firmi ja nemam ko bi mogao urgirati za mene.

Izabela: Da, cula sam …

Ja: Jeste li vi svjesni da ja nisam usetao u ovu firmu i sjeo za neki stol zahtijevajuci posao?

Izabela: Znam, ali …

Ja: Jel vi znate da se Don Raul, covjek od koga sam se najmanje nadao, ponio jaaako NEPROFESIONALNO prema meni, izbacivsi me otamo.

Izabela: Znam, cula sam sta je bilo, ja tu stvarno ne mogu nista.

Ja: Dona Izabela, jel vi meni mozete reci sljedece: G0sp0dine, radices u Casa Grande, narednih mjesec dana neces imati stola, kompjuter, email, ali ces biti u tom i tom dijelu Casa Grande, medjutim dok se nadje odgovarajuce mjesto, sjedices za obicnim stolom ?? Jel mozete mi ovo reci? Ja sam spreman cak i za neki kompromis??

Sutnja, koja je trajala mozda 2-3 sekunde, meni je rekla puno toga …

Izabela: Ne mogu …

Ja: Ja vas, dona, ponovo pitam, jeste li vi svjesni da sam ja ovdje dosao preko konkursa, da imam visoko obrazovanje, da su me ispitivali razna pitanja vezana za ovu organizaciju, i a koja mi nisu nasli nespremnog?

Izabela: Mozemo pogledati nesto da vas smjestimo u tehnickom dijelu kuce, ali i tu cete morati sacekati, jer neki ljudi nisu tu…

Gotovo je, izgubio sam svaku nadu da cu moci naci odgovarajuci posao.

Sljedece sto sam rekao, nisam mogao vjerovati da je izlazilo iz mojih usta:

Ja: Dona Izabela, meni nije preostalo nista drugo nego da vam se zahvalim sto ste odvojili ovo malo vremena da popricamo, da vam se zahvalim sto ste dopustili da ja, izbjeglica iz onog dijela Casa Grande dodjem ovdje. I da vam se zahvalim sto sam radio, jAAAko kratko, ali dovoljno da upoznam uslove rada…

Ona me je gledala, bez rijeci. Pruzio sam joj ruku, on je cutke prihvatila. Jednostavno taj stisak je prenosio sva moja osjecanja. Nisam vise mogao ni pricati. Okrenuo sam se i izasao. Dosao do stola, pokupio rusak, zahvalio se ostatku kolega u kancelariji na ljubaznosti, i krenuo da izadjem, ostavljajuci njih izbezumljenih faca i nevjerice da se desilo upravo sto se desilo.

Pozdravih se sa sekretaricom, bilo joj je iskreno zao, vidio sam, JBG nisam mogao uticati na drugaciji razvoj. Ocito sam bio visak, nazalost, bez ikakvog razloga, predmet okrutne sale i Marije, i Raula, i ostalih …

Krenuo sam prema liftu, docekala me je jedna od zena koja je bila na intervjuu. Ni ona nije mogla vjerovati sta se desilo: “Ne znaju oni sta su izgubili” … “Ma dajte gospodjo vise, da vrijedim toliko koliko svi pricaju, ja bih sada sjedio za stolom i tipkao za kompjuterom” – ali nisam ovo rekao, nije ona kriva … Pozdravih se i sa njom, te udjoh u lift. Gledam se u ono ogledalo, pa se odvalih smijati. Kako se smijem, tako se i tresem. Lagana groznica. Treba liftu da dodje do prizemlju, ipak ima spratova. Hodam kroz taj velicanstveni poslovni centar i razmisljam kako sam oduvijek mastao da radim u nekom takvom centru, uredi na vrhu, trzni centri u prizemlju … kako masta moze postati san, san stvarnost, a stvarnost nocna mora …OK, mali, opet si nezaposlen, opet u potragu za poslom, konkursi, vadi dokumente, trazi ovo, ono, …

Izlazeci iz bussines centra, zazvoni mi mobitel:

Drug: Gdje si sta ima?

Ja: Evo odoh kuci!

Drug: Jesi gledao internet, tu i tu stranicu za posao?

Ja: Nisam, sto?

Drug: Prvi si na spisku za taj posao. Sjecas se kad si aplicirao, i bio na intervjuu i testovima? Prvi si na spisku.

Ja: Molim???

Drug: Ti si po broju bodova, prosjeka ocjene, duzine staza na birou, ocjene na intervjuu, prvi si, evo bas gledam …

Ja: Molim???

Drug: Sta je? Ne vjerujes?

Ja: Povjerenje u ljude mi nesto nije jaca strana u zadnje vrijeme!!! Koji b’jese posao? Kod koga?

Drug: Kod HANKE!!!

Kraj flashbacka i ujedno epizode!

Nakon sto sam izasao iz centra, zovnnuo sam Mariju, koja nije mogla vjerovati sta se desavalo, rekla je da ce popricati sa njima. I da ce me odmah zovnuti. Vise se nismo culi.

Dva mjeseca kasnije, zovu me iz Casa Grande. Bijase Lorena, kaze da je pricala sa don Raulom i da se slozio da se otvori radno mjesto za mene, pa da se vratim. Zahvalih se i rekoh da sam dobio drugi posao (sto nije bila istina), kako nisam ocekavao da ce mi se iko vise javiti otamo, i da sam jednostavno ih prekrizio. Lorena mi cestita na novom poslu, zazeli sve sretno i tu je bio kraj.

Casa Grande – organizacija koja nas vodi u obecanu buducnost

Marija – organizacija koja me je “placala” za rad u Casa Grande

Hanka – buduci posao (ako Bog da)

Ostali likovi i radnje su istiniti, osim imena naravno …

Crazy Almas Sin Trabajo - nova epizoda

Nisam zaboravio na sapunicu Crazy Almas sin Trabajo, pogotovo kad je ostala jos jedna epizoda iz tog perioda vremena, kao rasplet svih tih desavanja.

Medjutim danas sam imao jako zanimljiv razgovor sa ljudima vezano za moju sadasnju situaciju i vjerovatno buduce zaposlenje. Pa da pocnem:

Ja: Tip tip tip ... Dobar dan Hanko, kako si sta ima? Jesi dosla sa mora?

Hankina zamjenica: Nije Hanka, Ismeta je. Ma ludnica je bila, sta te zanima?

Ja: Zanima me informacija vezano za onaj konkurs, koji je bio u martu, intervjui u maju, rezultati u junu, pa sam do avgusta nekoliko puta zvao Muneveru da vidim dokle je i sta, pa me zanima eto, dokle se stiglo sa tim?

Hankina zamjenica: Evo tebi ovaj drugi broj, pa ti nazovi da dobijes informacije.

Ja: Hvala Ismeta, gdje cula i ne cula.

Pola minute kasnije:

Ja: Tip tip tip ... dobar dan, Ismeta iz susjedne kancelarije me je uputila vama, zovem vezano za konkurs.

Hajrija: Izvolite, sta vas zanima?

Ja: Bio je konkurs u martu, intervjui u maju, rezultati na internetu u junu, pa sam do avgusta u nekoj vezi sa Muneverom, o situaciji, zanima me dokle je sta, vezano za taj konkurs. Dokle se stiglo i tako to.

Hajrija: Evo tebi broj Nurije, mi smo njima proslijedili tvoje papire, pa ti njih zovni i vidi sta i kako.

Ja: Hajrija, hvala!

Hajrija: Nema na cemu!

5 minuta kasnije:

Ja: Tip tip tip ... Dobar dan Nurija, Hajrija salje selame i mene da dobijem neke informacije.

Nurija: Allejkum Selam.

Ja: Zanima me informacija vezano za onaj konkurs, koji je bio u martu, intervjui u maju, rezultati preko interneta u junu, pa sam do avgusta nekoliko puta zvao Muneveru da vidim dokle je i sta, pa mi rece da nazovem Hanku, al ne bi Hanke, te se javi Ismeta, ona me uputi Hajriji, a Hajrija tebi. Pa me zanima eto, dokle se stiglo sa tim?

Nurija: Ali mi nikog ne primamo!?!?!

Ja: ?!?!?!

Nurija: Evo ti naseg Camila, pa ti njega pitaj!

Camil: Dobar dan, izvolite?

Ja: Dobar dan, moje ime je G0sp0din, zanima me informacija vezano za onaj konkurs, koji je bio u martu, intervjui u maju, rezultati preko interneta u junu, pa sam do avgusta nekoliko puta zvao Muneveru da vidim dokle je i sta, pa mi rece da nazovem Hanku, al ne bi Hanke, te se javi Ismeta, ona me uputi Hajriji, a Hajrija Nuriji. Medjutim Nurija nije bila u mogucnosti da mi da informaciju pa me je uputila vama. Pa me zanima eto, dokle se stiglo sa tim?

Camil: Sinko, doslo je do neke greske. Mi ne primamo ovdje nove, mi primamo sa iskustvom ljude. Moze bit da ti je Hajrija dala pogresne informacije. Nazovi ti nju opet pa vidi sta i kako.

15 minuta kasnije...

Ja: Tip tip tip ... Hajrija, G0sp0din je od maloprije, mislim da je doslo do zabune, zanima me za konkurs gdje prijamu novake.

Hajrija: Evo ja Becirov broj, ti njega nazovi, on ce znati najbolje ...

Pola sata kasnije ...

Becir: Dobar dan izvolite?

Ja: Dobar dan ... (na izmaku snage, opet ponavljam) zovem vezano za informaciju za onaj konkurs, koji je bio u martu, intervjui u maju, rezultati preko interneta u junu, pa sam do avgusta nekoliko puta zvao Muneveru da vidim dokle je i sta, pa mi rece da nazovem Hanku, al ne bi Hanke, te se javi Ismeta, ona me uputi Hajriji, a Hajrija Nuriji. Medjutim Nurija nije bila u mogucnosti da mi da informaciju pa me je uputila Camilu. Camil kaze da je nastalo do greske, pa da opet nazovem Hajriju, sto sam i ucinio, i ona me uputila vama. Becire, pomagaj.

Becir: Ja sam jutros vidio da je rjesenje konkursa napisano, i sad cemo mi to poslati Muneveri da ona obavijesti sve ljude. Trebalo bi to biti za koji dan.

Ja: Becire, hvala gdje cuo i ne cuo.

Dakle, sljedeci koga treba da zovem je Munevera. Ah, Muki, dacu ti jos dva dana da dobijes taj papir, i kojim slucajem da ti mene okrenes ... ako ne, onda ja tebe ...

Tesko je danas naci posao ...

Udri "bitku" na veselje

Dragi Blože,

Veceras malo zadjoh po Mostaru. Izasao sa „mostarskom“ rajom, nismo odavno. Nismo u punom broju, ali opet bitak je bio prisutan. Odemo na dva, tri mjesta, tek toliko da popijemo picence. Muzika u Mosatru svugdje ista, do 22h svira strana, r'n'b, a poslije 22h pocnu Expresno i Dal Ona zna. I to bas u svakom (makar u onima u koje ja zalazim). Poslije se uputismo u Pecinu.

Da, da, svi ste culi za Pecinu. Otvorena je, ja mislim, vec dvije godine, mogli ste vidjeti dosta reportaza iz Mostara kao top-hit-extra-ultra mjesto za izaci.

Pecina ko obicna veeelika pecina, kojih 100-tinjak kvadrata plus 30-tak kvadrata „na spratu“. Jako dobro iskoristeno mjesto, blizu Starog mosta, ozvucenje super, muzika strana komercijala, house-ica, dance, rave, uglavnom strana muzika. Ima dva bara, mjesta za sjedenje i podijum za plesanje. Jako ugodno mjesto za otici poslije ponoci, kad se ostali kafici pocnu prazniti, i policija obiljzi kraj veceri svojim dolazenjem.Tad se pecina pocinje puniti.

Tako je i bilo veceras. Mi naletismo oko 12h, i vec je bilo dosta raje. Malo je problem sa ventilacijom, koje nema, pa vam nakon danasnjeg vjetra u Mostaru, fino dodje kao osvjezenje (ugrijete se) da bi se kasnije poceli i znojiti.

No to nije tema ovog posta. Tema ovog posta su „bitke“ na takvim mjestima.

Dakle, stojimo mi tako tu, fina muzika, djuskamo, zabavljamo se, do nas neki momci. Udje neki tip (ma znam ga, buraz jednog mog prijatelja, koji je malo problem, helem nejse). Nisam ni skontao sta je dovelo do gurkanja, samo znam da me je drug povukao u stranu. Pocelo je ono nadmurivanje i gurkanje izmedju njega (prijateljevog buraza i jednog od momaka koji su bili tu).

Sta's ti, sta's ti, nemoj da te puknem, nemoj da ja tebe, 'nako, 'vako, drz ne daj. Umjesa se security, i kao razdvojise se. I tako jedno tri-cetiri puta. I poceh nesto razmisljat. Haj da je neki folk klub, pa ono muzika, pice pa te malo ponese, i bitka. Al, jebote, klub, strana muzika, ma sta srana, techno, gdje ocekujes da se raja drogiraju i plesu u svom nekom zanosu, i da ih boli briga za druge, on dodje tu, i onda pocne se nesto gurkat i nadmurivat.

I gledam one cure oko njega, gleda ga ko da je svetac, a ko da gledam zbog nje je i sve pocelo. Pristojno obucena u donji ves, plese i uvija se oko njega, i kao nije joj jasno sto je bitka. Ko ona sad glavna, fina i zbunjena.

U zemlji kojoj zivimo, tradicionalna i konzervatinva koliko god da je, zar je problem momku da pridje curi? I zar je problem curi reci: „Izvini, zauzeta sam, nisam zainteresovana ...“

A ne, odbijanje u smislu: „Okani me se, ili smijeh (jer je momak prisao curi, gdje ces to). Ili druga situacija, pocnu nesto ko s tobom pricat, a njen „svodnik“ te gleda, pa dodje tebi nesto pametovat i gurat te, a ti ni kriv ni duzan, uvucen si u belaj.

Cure, cast izuzecima, ali sam malo razocaran pristupom vasim. Cujem od svojih kolegica kako momci vise ne prilaze, a kad pridju, u vecini slucajeva momka izblamirate, da covjek izgubi samopouzdanje ... helem nejse, odlutah od teme.

I tako moja raja, napravismo parodiju o svadje koja nastade na plesnom podijumu, pa smo zamisljali da smo ko u Run DMC spotu, gdje se okrsaji rjesavaju kroz plesne korake. Hehehe, joj sto bi to bilo super da se svi sukobi tako rjesavaju.

Ok, dosta dosadjivanja. Odoh spavat.

Dobrog frizera tesko je naci

Bas kao sto kaze naslov, jako je tesko naci nekog ko ce potrefiti da vas osisa bas onako kako vi prizeljkujete.

Nije problem otici kod nekog brice, platiti 5 KM i reci da vam obrije glavu (problem je kad za brijanje glave platite 50 KM). No opet, zbog mog neskladnog oblika glave (i frkova koje imam na glavi), brijanje „na nulu“ ne dolazi u obzir. Probao sam jednom, i mogu reci da je svacija reakcija bila negativna. A ni meni se nesto nije svidjela. Helem nejse, tako ja po Sarajevu prodjoh kroz nekoliko frizera, dok nisam potrefio jednog (ovog zadnjeg, da mi se dosad svidja kako radi).

Za ovog frizera sam cuo preko prijatelja, koji mi ga je preporucio: „Nalazi se tu i tu, od toga otrpilike 10 metara dalje, ne mozes ga masiti... sisanje nije skupo, a fino te osisa.“

Haj dobro, pomislim, nije na odmet da isprobam opet novog. I tako ja fino odaberem jedan dan (taman pred odlazak na more) i fino zadjem u tu mahalu. I pogledah, kad bas frizer na tom „otprilike“ mjestu. Ja fino udjem, pozdravim i upitam da li sisaju muskarce (posto nisam nigdje primjetio sliku nekog momka sa ultra super frizorom po zadnjoj modi).

Frizerka: Naravno, udji, izvolite. Sjednite.

Peracica kose: Jeste li za kafu, sok, novine...?

Ja: Ne hvala (opa, koja ponuda i ljubaznost, zasita kultura na nivou)

Nekoliko minuta kasnije:

Peracica kose: Hocete li da vam operem kosu?

Ja: (koliko sam ono ponio para, posto se dodatno placa pranje, sigurno koju marku vise, ma haj, imas 20 KM uza se, ne moze biti vise od 10, pa da je zlatnih ruku) Moze, naravno ...

Peracica kose: Jel ugodna voda, jel hladna, a sad, jel vam godi kad vas masiram, jel ugodno, hocete li taj i taj sampon, hocete li ...

Ja: (koje uzivanje)

Frizerka: Izvolite preci na stolicu. Kako cemo vas osisati?

Ja: Tako i tako, sa strane skratite, gore ostavite, bez sisaka, ovo, ono, muska frizura uglavnom, bez 'nakvih repova i sta ja znam svega ne ...

Nekoliko trenutaka kasnije...

Frizerka: A otkud znate za nas?

Ja: Prijatelj mi vas je preporucio, dolazi ovdje cesto kod vas, pa mi je rekao da ga je jedan frizer fino osisao.

Frizerka: A ko vam je prijatelj?

Ja: Taj i taj...

Frizerka: Ne znam nikog takvog, ovdje obicno radimo ja i ova djevjoka, koja je u drugoj smjeni...

Ja: ?!?!?!?! (What da f$!#&ck)

Nekoliko minuta kasnije ...

Frizerka: Da ti nisi pogrijesio, ima jedan momak sto sisa 10 metara od nas ...?

Ja: (Gulp, sta, ma joj, sta kazes mlada?) Ma nisam, rekao je bas za ovaj (nisam se mogao sjetiti imena, pa brzo procitah sa nekog njihovog letka, ni sam ne vjerujuci vise da sam na pravom mjestu. A opet ne smijes spomenuti da to nije to, jer cura ima makaze u rukama. Trebam jos bez usiju ostat' ;)). Nisam pogrijesio, to je to mjesto.

Nekoliko minuta kasnije, sisanje je bilo gotovo, ponovo me je peracica kose oprala, fino ocistila lie od dlaka (a usluge, majko mila, vodim te kuci da mi kosu stalno peres).

Ja: Koliko kosta?

Frizerka: Samo trenutak ... tip tip tip ... 17 KM

Ja: (ocito sam pogrijesio, tip je rekao 8 KM - kad si nezaposlen, svaka marka ti je vazna, a opet nisam ni guzonjin sin, pa da mi je svejedno) Izvolite, hvala i dovidjenja!

Neki dan dodje vrijeme da se opet osisam, i ovaj put potrefim taj i taj salon. Usluga fantasticna, cija pristupacna, a frizura savrseno oblikovana ... i postojana ;)

Najnovoucenije: Dva puta provjeri i zapisi naziv mjesta na koje trebate otici, a ne bacajte grah i ne ulazite u prvi koji vam naidje.